Kriknuti ili šutjeti, dvojio sam na trenutak pri susretu s megalitskim križevima na otoku Kornatu, na mjestu najveće tragedije u povijesti hrvatskog vatrogastva. Skrnavljenje tišine kojom je toga rujanskog popodneva bio obavijen brdoviti dio otoka, obasjan blagom sunčevom svjetlošću, bio bi čin protivan pijetetu memorijalnog područja, ali ukazanje suhozida oblikovanih u križeve kao da izaziva prigušeni vapaj, koji bi se i nehotice mogao prometnuti u krik i narušiti sakralnu bezglasnost djevičanskog krajolika.

A tada, kao u nekoj biblijskoj inscenaciji, strmom padinom krševitog tla nalik na kamene oštrice noževa, protutnjalo je stado dugodlakih ovaca, uz poneki meket koji dočarava čudesnu akustičnost prostora.